U korijenu problema tzv. “rentijerstva” nije bilo znanja, točnije nije bila volje, poduzeti preventivne mjere u kojima se u isti kotao na poreznoj vatri ne bi kuhali vlasnici niza nekretnina iza kojih stoje imena bez lica i pravi mali domaćini koji su oličenje dobrodošlice u svome mjestu.
Kako su svi završili s istom sudbinom? Ako u počecima ekspanzije privatnog smještaja koja je naudila mnogim našim općinama i lokalnim zajednicama nije bilo znanja, stručnosti ili vremena za predviđanje razvoja, bar je moglo biti hrabrosti za uhvatiti se u koštac s mamcem brze zarade, gradnje i investicija. S obzirom da ljudi sami teško mogu napipati mjeru, kao i u svemu drugome, ovdje je nedostajala zakonska nit vodilja koja bi predstavljala zdravu granicu koja bi svima dugoročno koristila.
Porez na nekretnine i promjena paušala za iznajmljivače
Porezne vijesti od sredine rujna nisu zatekle one koji pozorno osluškuju ozračje koje prati cijelu ovu godinu tematiku turističkog najma. Iako ne tako ozbiljan, ali cijeli slučaj podsjeća na poziv Njemačke za useljavanjem 2015., da bi danas došlo do toga da se ukida Schengen upravo radi kontrole useljavanja, tj. prelazaka granice. Tako se i u Hrvatskoj moglo, a može i danas, registrirati neograničen broj jedinica za turistički najam, dok ne prelazi 20 kreveta po jednom iznajmljivaču. To je pravilo na kojem je stasao naš tzv. mali turizam koji bi trebao biti turizam malog čovjeka, a ne velikih građevinskih apetita.
Dvadeset (osnovnih) kreveta, može značiti i određen broj pomoćnih. Budimo iskreni: zar je moguće da jedan vlasnik (i eventualno njegova obitelj) brine o 20 do 30 osoba na svom posjedu kao usputni sezonski poslić? Pa čak da je to i tako, zar će objekt za dvadeset osoba raditi samo mjesec dana jer će u protivnom vjerojatno preći porezni prag?
Apartmanske kuće su neko vrijeme malo manje popularne od vila s bazenima. Od one vizije malog iznajmljivača s kojim gost dijeli vrt ili mu maše s terase smo došli do osamljenih kuća sa svim mogućim komforom koje se grade na liticama, uz more, u zaleđu, ili na lokacijama koje nemaju ništa posebno, nego su samo nečija iskoristiva građevinska parcela. Ovakve vile se može vidjeti posvuda. Model uspjeha za rentanje su tijekom zadnjih godina postale kockaste impersonalne kuće iz kataloga moderne arhitekture koja je operirana od bilo koje mekoće, autentičnosti mjesta, pa čak i od nesavršenosti koja bi pripadala samo tom vlasniku čije lice stoji iza domaćinstva.
Što podrazumijeva Rješenje
Ono što registrirani iznajmljivači dobro znaju, ali vrijedi istaknuti je da svaka osoba koja registrira privatni smještaj dobiva rješenje koje glasi Rješenje o pružanju usluga smještaja u domaćinstvu.
Kada samo promotrimo taj naslov, kosi nam se sa slikom s terena. A zašto? Zašto ne uočavamo olako malog iznajmljivača, koji čini upravo što mu i rješenje navodi: pruža uslugu smještaja u domaćinstvu. Zato što je njegov posao u pravilu slabo vidljiv. Netko tko iznajmljuje suvišni prostor u prizemlju ili na katu svoje vlastite kuće, svog domaćinstva, nije zavladao zajedničkim prostorom, ne busa se u prsa, ne proizvodi gužvu ni galamu jer umjeren broj gostiju ne stvara probleme.
Onaj koji privlači pozornost je netko otkud dolazi glazba, pljuskanje i vriska s bazena, iza visoke živice, gdje je više ljudi na jednom mjestu koji imaju potpunu slobodu ponašanja jer su najčešće zakupili cijelu kuću za svoju privatnost. Ovo je kuća koja vrišti od akcije ljeti, a zimi spava zimski san i nije joj niti namjena da u njoj ima trajnog života. Ona će stršati jednako i zimi, ali više svojom veličinom i mrtvilom. Vjerujem da se svatko sada može sjetiti barem jedne takve kuće iz svoje blizine.
Nije problem ni u formi najma samostalne kuće za odmor, jer turizam je i način osposobljavanja nekretnine za neku namjenu, način da se spriječi da se neki posjed zapusti. Ključna je mjera, planiranje, i procjena nosivog kapaciteta određene destinacije, kao i kontrola terena tj. pod koju to cijenu izgrađeni kapaciteti remete okoliš ili se u najpoželjnijem scenariju stapaju s njim.
U biti ključna razlika između smještaja nije pretežno u izgledu, nego itekako i u nematerijalnim faktorima: tko se brine za nekretninu, te tko se brine za goste? Jer to nisu dva ista pojma. Radi li se o uhodanom “agencijskom” mehanizmu gdje vlasnika s “domaćinstvom” vežu samo mjesečne bilance poplaćenih usluga, ili se ipak radi o aktivnom poslu brige vlasnika za svoje goste, uključujući sve one neopipljive nadogradnje i vrijednosti koje privatni smještaj može poduprijeti kada svojom voljom i lokalnim ponosom goste usmjerava na lokalne proizvođače, ponuđače, restorane i slično? Tada se iznutra događa “rast” destinacije, tj. otvaraju se mogućnosti suradnje, umrežavanja i jačanja lokalnog identiteta.

Nedostatak hrabrosti za donošenje odluka – na vrijeme
Kada postanemo roditelji pa uđemo postepeno u problematiku roditeljstva, uvijek iznova čujemo s različitih strana da možemo djeci štošta govoriti, ali ako mi to sami ne zrcalimo svojim postupcima, od toga neće biti skoro pa ništa. Dobar je to trenutak u životu za resetirati sebe, svoje navike pa i svoje stavove koji neminovno dobiju jedan specifičan zaokret obojan privrženošću, odgovornošću i naglašenijim razmišljanjem o tome kakvu budućnost priželjkujemo.
Tako kako smo mi pokazatelj u ponašanju i vrijednostima svojoj djeci, tako je i država majka svima nama koji smo se tu rodili i/ili nastanili. Kako nam ona projicira praksu, stavove i vrijednosti, u takvu mrežu i mi stasamo. Ako i krenemo u propitivanje postavki države i formiranje nekih drugih, vlastitih stajališta to bude tek s dugom odgodom ili čak nikada. Ako nam se nije pokazala odlučnost, ako nam se nije jasno dalo da znanja da nije ono što je svačije (pripada lokalnoj zajednici) isto što i ničije, da lebdi iznad svega jedna kolektivna odgovornost koja ima smisla… onda ćemo i mi sami teže razvijati takav stav prema imovini, prostoru, resursima, ali i prilikama, budućnosti i potencijalima.
Upravo zbog nedostatka političke volje i dozvole stihijskom razvoju se sada treba suočiti s potpuno novim mjerama i izmjenama koje stižu na javno savjetovanje. Nije problem se suočiti jer kao i kod djece, i mi priželjkujemo red. Pozitivan je pomak da se iznajmljivači udružuju, komuniciraju i razmjenjuju problematiku s terena. Ako išta, ovaj val buđenja državnog interesa za krevete u privatnom smještaju je doveo ovu raspravu u fokus, te se stvorio prostor za izreći svoje mišljenje, čemu sam ovim tekstom i ja pokušala dati osvrt.