Sadržaj informativnih emisija u srcu ljeta izgleda otprilike ovako: pucaju kablovi, redukcije struje, mnoštvo ljudi, požari i promet. Negdje oko 1. kolovoza svake godine svi se ovi problemi sjate i sjetimo se tamo nekog održivog turizma. Što je to? Je li to turizam koji nas sve održava na životu? Ili je to turizam kojeg možemo mi i naša zemlja izdržati?
U mnogim državama, pa tako i u Hrvatskoj kao ljetnoj turističkoj destinaciji, transport, boravak i sigurnost svih gostiju u posjeti predstavlja izazov. Javnost se tada s punim žarom posvećuje izvještajima o stanju na cestama, oborenim rekordima i reportažama s lica mjesta. Uz temperature zraka, još jedan indeks predstavlja i broj kilometara kolona pri kritičnim točkama na cestama.
To su sve vijesti, i to korisne za onoga koji putuje. Međutim, završetkom najčešće četvrtog najudarnijeg vikenda sredinom kolovoza, stišaju se i novinari, te pitanja naše infrastukture, broja gostiju, te općenito strategije spram izazova turizma današnjice ostaju ne samo bez odgovora, nego njih nitko (više) ni ne postavlja.
Zavaravamo se ako mislimo da je svim našim gostima u gužvi divno i da su presretni zbog toga. Međutim, nije problem toliko dolazak i gužve u prometu i na granicama, koliko boravak gostiju u destinacijama. Što smo postigli ako naš posjetitelj ne može s lakoćom kupiti kruh, a kamoli ugrabiti mjesto na atraktivnom izletu. Sve se množi i povećava, samo pitanje je dokada. Već sada mnoge plaže su takve da se ne smije plivati daleko od obale od silnog prometa jet ski-a, letećih banana i sličnoga. Ne može svatko naći osamljenu uvalu na Visu i tamo se sakriti od svijeta.

“It’s no fun”
Slična je situacija, ako ne i gora kod kulturnih posjetitelja koji se u top terminima sudaraju s odmorišnim gostima, a još je gore ako su tu prisutni i gosti s kruzera koji imaju poseban profil i ponašanja i potrošnje.
Da citiram jednu posjetiteljicu iz Njemačke koja je nedavno posjetila Dubrovnik i s obitelji odsjela u mjestu van grada. Da bi obišli zidine, ustali su jedno jutro u 6 ujutro i bili na zidinama u 8. Svejedno su upali u posebnu regulaciju ulaza i izlaza iz Starog Grada i ostali zatečeni. Uz sve ljepote, komentar je bio “It’s no fun”. A “fun” je srž turizma – ne bi trebalo biti nikome muka od toga, nego dapače, zabava, provod, zanimacija, osobni rast itd. to je slika koju želimo da gost prisvoji i ponese doma. Dolazimo opet tu do “doživljaja” turizma, jer turizam nisu stvari i zgrade, to su osjećaji koje je destinacija pobudila u posjetitelju. A osjećaji se pamte.
Mirisi i tenzije
Neka od najosjetljivijih pitanja održivog turizma su vezana uz smeće i kanalizaciju. Na mnogo mjesta na našoj obali nismo dorasli ovom zadatku. Kako u kojoj lokalnoj zajednici, ali smeće nije pod kontrolom i često još uvijek predstavlja loše prizore. Smeće bar vidimo, pa ga se bar može ukloniti. Ali zato kanalizacija, i nevjerojatno loše i staro stanje odvodnje otpadnih voda je ono što bi trebalo biti top tema vijesti cijele godine. U konačnici, turist dođe i prođe, a lokalni čovjek živi s ovom infrastrukturom cijele godine. Doslovno sjedimo na ogromnom broju septičkih jama, koje su se gradile i dalje se grade bez ikakvog nadzora i kontrole. Gdje one cure i što propuštaju ispod naših organskih vrtova nitko ne zna. Svi ovi kapaciteti su u izazovu tijekom ljeta.
Slično je sa strujom, mjeri joj se preopterećenost, veliki je porast potrošača energije u kućanstvima kao i uostalom broja apartmana i raznih kapaciteta. Opći stav je da nitko više ne može preživjeti bez klime, i masovno korištenje ovih aparata je nevjerojatan primjer opće nesavjesnosti. Gost misli ako je platio, ne mora se brinuti i da ugasi i prilagodi uređaj, a vlasnik misli samo na svoj osobni račun od struje, a u biti dio šire priče nitko niti želi zagrebati niti ih danas tu gdje jesmo zanima. Možda će nas zanimati kroz deset godina kad ćemo doći do potpune blokade nekih resursa. Možda bi bilo bolje da se dogodi i prije pa da i ranije reagiramo. Ako može jedna Njemačka i Danska loviti svaku zraku sunca da je pretvori u struju, naša obala visokog broja sunčanih dana ne čini po ovom pitanju skoro pa ništa. Sve je ostavljeno tu i tamo nekom vlasniku da dio ovog sunca spremi i za sebe.
A što je s onima koji žive pokraj “turizma”, ali ne i od njega
Ova skupina lokalnih stanovnika koja živi uz turizam je osobito ugrožena. Toliko da u nekim mjestima je došlo do ili – ili. Ili će se odseliti ili će se time baviti. Trećeg nema. A ova osoba bi gradu i zajednici trebala biti najvažnija. Ona drži sve na životu ostatak godine. Ona radi i trudi se stvoriti nešto ne tako osjetljivo kao turizam. Jedan pomak u regiji, i naše gospodarstvo je ozbiljno uzdrmano jer se previše oslanja na krhki turizam podložan trendu, avio strategijama i sigurnosnim rizicima.
Lokalnoj osobi bi se moralo osigurati da živi i preživi turističku sezonu. Naravno da to neće biti neometano, ali se sigurno tu osobu ne smije otjerati zbog turizma iz grada ili mjesta. Ne može se sjediti na dvije stolice rekli bi mnogi, međutim, tamo gdje nema lokalnog duha s vremenom neće ni biti kvalitetnih posjetitelja. Zašto ići u Rim ako nema ništa od te navodno rimske gospode koja u biti nosi grad? Tako je i kod nas.
Bitan faktor su cijene koje otežavaju život onima koji u destinaciji žive (iako nije čovječno zvati neki grad destinacijom, ali je postalo neizbježno, jer destinacija košta, a grad kako tako). Ako lokalni stanovnik više se ne može negdje besplatno prošetati, ako ne može prići ni jednoj plaži jer je pod koncesijom te ako mora misliti o cijeni kave, onda on nema kvalitetu života. A to nikako ne smije biti zadnje o čemu se razmišlja. Kvalitetom života dižemo cijelo mjesto na višu ljestvicu, posjetitelji se tu samo mogu i trebaju pridružiti jer oni su tu kratko. A kratko ne smije nositi grad! Onaj tko tu živi i doprinosi trajno, njeguje tradiciju i svoje ime, on čini grad, njegovu budućnost.
Opomene izvana
Nešto više pozornosti ovaj problem dobiva u javnosti otkad je UNESCO za niz naših spomenika baštine i kulturne i prirodne odaslao upozorenje. Upozorenje je jasno: broj posjetitelja ozbiljno prijeti zaštićenim dobrima. Ukoliko mi ne pokažemo da je želimo sačuvati, ta je baština ugrožena i stoga ne pripada na UNESCOvu listu. Ova tema je isprva zazvučala bombastično i skandalozno te je tako i našla mjesto u našoj javnosti. Međutim, potpuna nekonzistentnost popraćenosti stanja od naših medija i vladajućih je neoprostiva. Skradinski Buk je bio ravno dva dana pod povećalom. Sljedeći put vjerojatno će to opet biti na rođendan održivog turizma i maksimuma broja ljuda koji se odmara u našoj državi – pogađate, 1. kolovoza druge godine.
Gdje se ovdje pronalazi mali poduzetnik i domaćin u turizmu?
Ova tema je odlična podloga za veću pozornost na malog i srednjeg poduzetnika u turizmu lokalne zajednice. Što je više fokusa na njih, a ne na velike infrastrukturne projekte, to se zdravije razvodnjava i preraspoređuje naša turistička ponuda, a samim time i ide u skladu gore s navedenim izazovima. Kao mali poduzetnik, možete pridonijeti zdravijoj budućnosti svog posla, a time i zajednice. Ako gradite objekt za smještaj, neka to u startu bude obogaćen objekt, neka bude pansion, neka ima dodatne alate da produži sam sebi život i “sezonu” – ruralno, biciklistički, obiteljski, s pristupom invalidima, zdravstvene tematike. Ne mislite samo na kapacitete, to (više) nije dobitna kombinacija. Koncept 10 apartmana u jednoj kući je imao svoj rok trajanja i on je sad pri isteku. Upravo održivi turizam nas upućuje na promjene. I moramo ih usvojiti jer sasvim je očigledno da kad ostanemo bez infrastrukture i resursa da nećemo imati koristi ni od jednog, a kamoli deset apartmana. Zadržite gosta, ponudite mu kvalitetu i smanjite “turnover” – to je ta iskoristivnost, uostalom i srce učenja ekonomije i ekonomiziranja svojih resursa za maksimum dobitka.
Mogućnosti su velike i široke, a Hrvatska je sada zrela da ove projekte podupre, ima dobar priljev i interes. Ovo su godine kad mali i srednji imaju velike šanse, i to treba iskoristiti. Skoro stalno imamo raspisane natječaje za dizanje kvalitete, i tijela za upravljanje turizmom moraju dati prostora novim idejama i prilikama jer se to od njih traži, a općenito to od Hrvatske traži i Unija. Imamo se gdje inspirirati, a s trudom i promišljenošću, planiranim koracima se dolazi do uspjeha.