Kakav je turizam neke zemlje, takva je i krvna slika te zemlje. Ogledalo nacije je vrsta turizma kojom živi i kojom se bavi narod koji tu živi. Dokle god nas je strah da turizma ne bude, dotle nismo odrasli kao narod. Strah da ne bude turizma je možda nešto najbolje što možemo prevladati tijekom ove krize. Onda ćemo opet početi sagledavati stvari od nule i možda početi se baviti I drugim stvarima.
Turizam je najzdraviji kao nadopuna. Kao što je dvotjedno putovanje ili odmor čista nadopuna života ljudi koji putuju, tako i onome koji ih prima i brine se o njima je najzdravije da to bude nadopuna života.
Cijele obitelji koji ovise o turizmu i o vremenskoj prognozi su jako nestabilni faktori rasta i uopće egzistencijalne sigurnosti. Tamo negdje u udžbenicima ekonomije to jasno stoji, međutim u općoj ekstazi uspjeha i ponavljajućih brojeva, izgubili smo kompas i otišli korak dalje – zadužili se na konto istih tih brojeva za godine koje slijede. Kad zbrojimo dva i dva, čini se čak da i nije čudno što se ovo dogodilo, a činjenica je da je sve izazvao virus je skoro pa sporedna informacija. Balon je bio tu i napuhnuo se naočigled do krajnjih granica. Bio je potreban samo jedan ubod da se rasprsne.
Već godinama nam zvoni na uzbunu činjenica da rast mora biti kontroliran, strateški i održiv po lokalnu zajednicu. Niz sitnica i bitnih stvari jasno nam govori da je kod nas turizam neka mjesta preuzeo, doslovno pojeo. Obični čovjek koji ne daj bože možda i nema što za iznajmiti turistima, ljeti je stjeran u kut time da ne može naći podstanarski stan, ne može si priušiti zemljište ni nekretninu, a na posao kojim se bavi ide zaobilaznim putevima da bi odradio što ima bez obzira na turistička kretanja gostiju s kojima inače nema drugih dodirnih točaka osim kad izvede obitelj na nedjeljni kolač u grad u kojem si to više ne može priuštiti.
Turizam treba uvjetovati bioritam lokalnog čovjeka, a ne da čovjeka kroji i prekraja turizam i vanjski investitori.
Ne samo iz pijeteta prema tom lokalnom čovjeku, nego iz općeg preživljavanja. Kad lokalni čovjek se više ne bude bavio ničim drugim osim potpornim poslovima da se taj isti turizam okreće, nestat će esencija i zanimljivost mjesta zbog koje će gubiti i veliki igrači. Ne smijemo dozvoliti da naša obala, prirodni i klimatski biser Europske Unije, postane banana republika. Osim države kojoj je puno toga na plećima da regulira, i osim lokalnih vođa koji se obično prilično neodgovorno ponašaju prema svojoj ulozi koja ostavlja dubok trag na budućnost regija i generacija, odgovornost je i u svima nama. Naš vlastiti odabir je iseliti iz centra grada, iznajmiti što imamo i olakšati si život. Naravno da je tako, treba sve iskoristiti što se može jer mi samo želimo malo bolje živjeti, zar ne?
A sad smo vidjeli mnogo toga i tijekom epidemije, a i tijekom potresa u Zagrebu. Koliko je ulickanih apartmana završilo razdrmano dugogodišnjom nebrigom, a lokalni stanovnik Donjeg Grada kao zadnja izbjeglica je morao ostaviti svoj grad da diše kako zna.
Neponovljiv je osjećaj primjerice putovanja kroz Italiju. Prvo mi pada na pamet Italija, a tako je vjerojatno i u Francuskoj, a o Njemačkoj da ne govorim. Redom se nižu ekonomski divovi i mali poduzetnici, ovisno kojom cestom se krećete. Od spektra proizvoda i usluga kojima se bave samo usputni panoi malih pogona i skladišta ti se zavrti u glavi. Ne uspijevam uopće ni prevesti neke natpise, zadivljujući je taj nivo specijalizacije i usmjerenja na rad i razvoj. A na mikrorazini – mljekare, sirane, pršutane, prirodna kozmetika, namještaj, lokalni dizajn i arhitektura, uzgoj životinja, vina, ambalaža, vrtna kultura, proizvodnja, proizvodnja, proizvodnja! Gdje god kreneš i staneš, okružen si tom istom djelatnošću.
Kao turist si dobrodošao, ali nisi neophodan. Dobiješ pozdrav i dobiješ što si platio, korektno, ali bez velikog uzbuđenja.
Tu nadopunu i mi moramo početi graditi. Pustiti ideje na kojima treba pomnije raditi da se razvijaju, uključiti mlade jer samo oni razumiju današnjeg mladog putnika. Dovijati se i raditi i nikada ne prestajati. Važno je, a i nije važno tko je na vlasti, za neke stvari smo zaslužni mi sami, i moramo se početi više oslanjati na sebe, i biti proaktivni, malo i tvrdoglavi, i moramo se voditi za strašću.
Ove riječi su izašle iz rukava nakon prvog srpanjskog vikenda i izbora u Hrvatskoj. Na jugu Hrvatske nema skoro nikoga od turista. Grad se vratio nama, ljudima, otvorio vrata, možda i ispaćenu dušu i zamolio nas da ga osluhnemo, i prigrlimo kao starog prijatelja kojeg iz nevažnih razloga dugo nismo sreli.
Naslovna fotografija: Sebastian Coman Travel, Unsplash