Zašto staviti riječ “ideja” u naslov? Netko bi pomislio da zvuči dosadno, toliko smo zasuti pojednostavljenim izrazom “ideja” iz svakodnevnih vijesti – pa što nam to sada ima za ponuditi jedna obična blogerica, koja štoviše, tek starta u svom naumu da uopće virtualno verbalizira svoje zamisli.
Da onda započnemo od jednog sna, nije nužno reći dnevnog ili noćnog.
Ima tome nekoliko godina da pri skoro svakom ulazu u jedno mjesto Dubrovačkog primorja, uz jednu blagu lijepu uzbrdicu među obrađenim i neobrađenim vrtovima promatram imaginarnu sliku što bih ja s tom zemljom napravila.
To bi bio jedan mali perivoj stabala, voćaka, mediteranskog bilja, s malim jezercem ili fontanicom, po uzoru na tolike vrtove koji su nekoć krasili ovaj kraj, pogotovo uz ljetnikovce aristokracije. Info ploče kratkog, ali bitnog sadržaja bi dopunile ovaj hortikulturalni zahvat, a ljeti bi se moglo i simbolično naplatiti ulaz posjetiteljima s obzirom na to da se danas mora žonglirati između održivog razvoja i turizma.
Ovdje govorim o mjestu koje takvo javno dobro niti je naslijedilo niti ima na neki drugi način. Teme privatnog i javnog zemljišta i interesa su ti koji uvijek začepe bilo kakvu realizaciju, ali ovdje se bavim idejom proteklom iz mašte i zamisli, a ne katastra. Za ona mjesta koja nešto slično imaju kao starinu, je druga stvar. Uvijek je poželjno da se staro obnovi, zadrži, ali ne bih ulazila u temu ljetnikovaca i imovine koja propada. Treba se baviti malim koracima, ako ikako ostvarivim, ako ćemo iskreno.
Jedan krasan, iako zapušten primjer je Park Đorđić-Mayneri u gradiću Lopudu, na istoimenom otoku. Pa što ako bi ovo bila imitacija tog doba? Zar ovo trenutno doba nije potrebno začiniti autentičnim vrijednostima, da ovakav jedan vrt bude podsjetnik svim domaćima, pa i posjetiteljima da mi njegujemo svoj krajolik i rado štitimo tradiciju, koja je ugrožena u današnjoj globalizaciji sa svih strana?
(Nedavno sam došla do informacije da je konkretno ovaj park zapušten jer je vrtlar koji ga je održavao preminuo još 1995. godine. Otada se nije našla osoba koju bi se na to mjesto zaposlilo. Pitanje je je li se uopće tražila? op.a.)
Sigurna sam da stanovnici stare Republike nisu mislili “ovo radimo samo sada za nas”. Ne, oni su stvarali da ih se nadograđuje, a ne da ih se nužno briše i mijenja. Pa nije Republika bila samo Stari Grad. Nije život samo kamen predivnih zidina, to je i odnos prema svojoj okolini, prema uostalom užitku života koji neminovno osjetite posjetom takvom vrtu. Vrući ljetni dan, šetnja kroz perivoje na primjer najpoznatijeg Arboretuma u Trstenom, kroz debeli hlad, susrečući iznenađenja vrtne arhitekture, i to ne samo fontana, nego od stilskih posuda za biljke od kamena, do poluskrovitih klupa za odmor, razmišljanje, inspiraciju. Tu su i ribnjaci, lukovi, a o vrstama bilja i njihovoj kreativnosti u rastu da ne govorim. Samo jedan tračak takvih vrtova da ima svako mjesto duž u mojoj glavi već imanovane “Rivijere Botanike”, bi oplemenilo prvenstveno boravak stanovnika u svom mjestu, a tek kad lokalni čovjek prihvati i voli svoje, onda je to privlačno i posjetiteljima. Kad turistu ili putniku nudimo servirani tematski park, to služi samo naplati ulaznica za prodanu uslugu. A današnji putnik je nešto zahtjevniji. Odlučio se za tu Rivijeru. Dajmo mu još jedan razlog zašto.
Jedan malo dulji post scriptum:
Bi li mi smetalo da mi netko pročita ideju koju ovako javno dajem na vidjelo? Ne, nikako. Tko god ima snage, mogućnosti, utjecaja, neka uzme ovu ideju, prezentira je kao svoju. Ako bi je samo dijelom sproveo u djelo, bila bih presretna. Ipak je ideja krenula od sna, a ne od business plana.