U turizmu čovjek je sve. Jedan čovjek stvara, a drugi koristi. Konferencija Može li hrvatski turizam 365? održana u Zagrebu 25.09. je bio hvalevrijedan skup. Cijeli dan posvećen od strane stručnjaka za ovu temu, s vrlo zanimljivim gostima, te dobro raspoloženom publikom je bio poglavito uspješan događaj. Međutim, kao u svemu, mogu se detektirati mjesta za poboljšanja.
Dinamika i tematika konferencije
Konferencija je trajala od 9 ujutro do 18 sati. Sigurno prvu polovicu vremena se nije jasno i glasno moglo čuti dvije ključne riječi bez kojih mislim da nije trebao proći niti uvod: kontinent Hrvatske te tehnologije koje vladaju današnjim odabirom i kupnjom. Ovo potonje veže i obaveznu segmentaciju tržišta (Generacija Z – postmilenijalci) koje treba moći osvojiti za cjelogodišnji turizam.
Također, iskustveni gosti, znači začetnici odličnih projekata poput Run Croatia i Zadar Outdoor Festival su došli na red tek na kraju, kad je većina publike napustila dvoranu, dok su vrlo općenita izlaganja pred punom dvoranom izjutra potrošile različite osobe iz javnog sektora. Mislim da je trebalo čak biti obratno, iako to nije praksa. Osim toga, cijena konferencije je bila previsoka za male tvrtke kakvima pripadam i ja, na koje je trebalo više misliti jer od njih se može očekivati mnogo u vidu pokretanja sadržaja, ideja i fluktuacije u turizmu na razini cijele godine.
Slovenija i Austrija
Neću se vezati uz teoriju što je turizam i koji su to sadržaji koji ga čine cjelogodišnjim. Pola sata ili dana vožnje, ovisno otkud krećete, do Slovenije će vam sve reći. Oni su jasno na skupu rekli da ne izmišljaju toplu vodu, nego da iskreno i otvoreno kopiraju Austriju. A u tom procesu dogodi se stvarno jedinstvena ideja, poput pojma “apiturizma” koji Slovenija može priskrbiti isključivo sebi punim pravom (radi se o promociji svega vezanog uz pčele i med, te orijentacija tržištu koje zanima zdrava prehrana, život i kultura meda).
Spominjući Austriju, čije je predavanje održao konzultant iz te zemlje, je istaknuo da većina turizma koji se uopće događa u Austriji, i zimi, a pogotovo ljeti, proizlazi iz posjete samih Austrijanaca. Oni cijene svoju dokolicu i ispunjavaju je sadržajno, te putuju jako puno unutar svoje zemlje. Neki bi bili u današnje vrijeme sarkastični pa bi rekli da Hrvat nema dovoljno ni da otputuje u Njemačku u jednom smjeru, a kamoli da se šeta po svojoj Hrvatskoj. No, je li tomu stvarno tako?
Izlet od 100 kuna iz Zagreba
Nekoliko dana iza konferencija sam obiteljski otišla u grad Ozalj, u ishodište naše države, našeg ponosa i povijesti (podsjetnik Zrinski i Frankopani). Toliko je toga snažnoga i bitnoga se ovdje odvijalo, i općenito u ovoj regiji, da je neoprostivo da vjerojatno većina Hrvatske ne zna ni smjestiti Ozalj na kartu. Tako blizu Zagreba, tako dobro povezan, okupan rijekom Kupom u podnožju, ovaj grad sada doživljava sporu, ali pokrenutu renovaciju.
Donedavno potpuno zapušten, sad je dom nekoliko puta godišnje vrlo originalnim događanjima. Naš nas je izlet koštao minimalno: skoro da i nema smisla ići autocestom do Karlovca, može se sasvim lijepo zaobići i doći lokalnom cestom za satak vremena. Ulaznice u muzej su 20 kn za odrasle, za djecu 10 kn. Usput smo stali prezalogajiti, za manje od 150 kn. Gorivo ne bih znala izračunati, premalo. Dvije odrasle osobe i dvoje djece 200 kuna. Bili smo raspoloženi i inspirirani ovim nevjerojatnim krajolikom pa smo u muzejskoj suvenirnici kupili knjigu o Slavi Raškaj te bojanku za djecu o Ozlju: 80tak kuna više.
Sami sebe možemo pojesti ili nahraniti
Poanta ove kratke priče jest da je kava na Cvijetnom trgu u Zagrebu i topli sendvič s parkingom isti ovaj iznos – eventualno za dvoje. Dajemo li šansu sami sebi, znamo li da se kultura sebe, pa i odgoja svoje djece, zasniva na radoznalosti i konstantnom učenju i istraživanju? Je li zbilja bitno što je i kako tko obukao subotom na špici, umjetnoj promenadi grada države koja vapi za trzajima druge vrste, istragom, napretkom, jedinstvom i shvaćanjem? Kako se može bolje istražiti i iskusiti nego promjenom mjesta i okoline, izlaskom iz svog uobičajenog kruga? Ima li naša kultura samorazvoja prostora da dođe na temu jedne buduće konferencije? Mi smo taj pokretač, i iznutra i izvana. Kad mi krenemo, kad mi nešto prepoznamo, drugi će doći prirodno. Dozvoljavam si poetski ton ovog posta, jer je proizašao iz emocija i iz neke razvojne frustracije te opetovanim odlukama o vlastitoj promjeni.
Opet idem u Ozalj čim stignem. Dotad ću skupiti društvo.
