Putovanja se vraćaju – priče iz vlastitog dnevnika

Da bih započela svoju putnu analizu 2021/22 godine, moram se vratiti na ishodište cijele povijesti o putovanjima. Zašto uopće putujemo? Razlozi nisu tako prozaični kako bismo odmah pojurili odgovoriti kao na primjer: jer nam je doma dosadilo, da posjetimo nekoga, da se dobro provedemo. Ispod tih lakih riječi čuče malo dublji razlozi, a s njima smo se generacijama saživjeli pa ih teško identificiramo. Ipak, pandemija nam je pomogla da nam nanova isplivaju spomenuti “pravi” razlozi, upravo onda kad smo osjetili da smo za njih dosta dugo bili uskraćeni. To su želja za učenjem, opuštanjem, rastom i širenjem vidika. Putujemo iz strasti, iz znatiželje i iz potrebe. Nekad putujemo iz tjeskobe, umora, bezdušnosti, a sve zbog želje za poboljšanjem, utjehom, napretkom neke vrste. Čak je moguće da krenemo iz onih “plićih” razloga, ali nas putem uhvate i dublji. I to je odlično.

Dokle god napredujemo, to je dobro.

I dok u novonastaloj, iznova potpuno neizvjesnoj sigurnosnoj situaciji pišem ove retke (prije 6 dana je počeo rat u Ukrajini), vrlo svježe sjećanje na osobno preboljenje Covida me još drži prikovanom i za taj film u kojem živimo sad već treću godinu.

Upravo iz tih razloga, jer se ne mogu odvojiti od sebe same, nakon dosta vremena sam se odlučila napisati nešto osobniju priču, opuštenijeg karaktera.

Uz nešto sreće, podudarnih okolnosti, ali dosta rizika u planiranju, ali i poduzetnosti, dospjela sam u tri vrlo različite europske države u manje od godine dana. Za vrijeme lockdowna to nisam mogla niti zamisliti. Svaka me je od ovih destinacija dotaknula na svoj način, i svaka je bila predskazanje jedne male etape u ovim izazovnim vremenima za koje se čini da nas svako malo udare s novim zaokretom.

 

Etapa 1: Madrid, Španjolska

Prvo moje putovanje uopće preko granice još od 2019. je bilo u jedan meni jako dragi grad, tj. velegrad, Madrid. Povod je bio turistički sajam Fitur, odgođen i 2020., ali i od siječnja 2021. kada se inače održava. U svoje početničko vrijeme rada u prvoj online turističkoj agenciji u Hrvatskoj, je sam prvi put posjetila Fitur davne 2006. To je bio doživljaj za jednu 23-godišnjakinju! I još dva tri puta nakon toga.

Madridska kastilja, prava Španjolska, uvijek djeluje intenzivno na mene. Ili od bliskosti kulture, ili od te opuštenosti u nastupu, ali i od simpatične dramatike kad i gdje ne treba – nešto je u tom narodu meni blisko. Uvijek se osjećam domaće i to me uvijek iznova regenerira. Madrid nisam posjetila jako dugo, oko 12tak godina, pa mi ga je bilo iznimno zanimljivo iznova sresti, i to netom nakon ukidanja najstrožih pandemijskih mjera koje je Europa uopće dotada imala.

 

Madrid
Madrid

Tog dana u svibnju su se otvorili restorani, ali i na skoro ljetnim temperaturama su ostale obvezne maske i na otvorenome. Sajam se odvijao na mjestu gdje je par mjeseci ranije bio bolnički centar grada, a nažalost i mrtvačnica. Je li moguće da opet mašemo zastavicama putovanja na tim istim kvadratima? Da, jest, moguće je. Želja za novim sutra je jaka, veselje na ulicama se probudilo, zajedno s proljećem i moj je boravak sve u svemu bio jedan zdravi miks povratka u posao, besciljne šetnje, probanja jela kojima broja nema, te čak i odmora od kućne atmosfere, online škole i ostalih domaćih okolnosti od kojih se nekada jednostavno moramo udaljiti da bi sačuvali zdrav razum, pogotovo ako ste samohrana majka.

 

Etapa 2: Rim, Italija

Posjet u Rim je bio drukčije naravi nego Madrid. Iskusniji nakon ljeta, ispunjeni novom energijom, odlučila sam svojim djevojčicama i svojoj majci priuštiti dugi vikend ispunjen povijesti kakve nema nigdje drugo na svijetu. I curice i majka su velike obožavateljice rimske povijesti i sada su je mogle vidjeti, smjestiti u glavi i iskusiti uživo.

Dok je necijepljena Hrvatska već brojila sve više izoliranih, mi smo nekako uspjeli ostvariti to da sjednemo na svoj let početkom listopada i odletimo u ovu toplu prijestolnicu. Ljubazni domaćini, ugodna atmosfera, osjećaj sigurnosti (u tom trenu su nam se hvalili da su preko 90% cijepljeni). Mjere na snazi su se bazirale na COVID potvrdama pri ulasku u ugostiteljske objekte, muzeje i slično te smo iz prve ruke vidjeli da to funkcionira. Redovi tu i tamo, ali raspoloženi putnik ne bi se dao zbog toga smesti. Na prvi pogled, sve je izgledalo kao i prije, nije se moglo reći da turizma nema, dapače, meni se učinilo da upravo cvate.

Rim
Rim

 

Ovo je bio moj treći posjet Rimu, i definitivno najugodniji. Smještaj u staroj zgradi u četvrti Monti, spavanje uz zvukove noćnih skutera i susjedskih pozdrava, jarko sunce i bistre slike nevjerojatne baštine su nas tako oslijepile i nadahnule, da smo zbiljski uživali. Vrhunska kava, dobar shopping, a o slasticama da ne govorimo. Malo je potrebno, a puno dobijemo.

Mislim da možemo i zato reći zašto putujemo. Jer zima koja je uslijedila po povratku je bila nanova izazovna, što poslovno, što privatno. Putovati možemo i preventivno, kad znate da slijedi teška akademska godina, kad slijedi ulazak u kredit, kad slijedi neki izazov. Isprobano: pomaže.

 

Etapa 3: Heidelberg, Njemačka

I prije epidemije su se mnogi naši razasuti iseljeni prijatelji nastanili u male ekrane naših mobitela, u balončiće poruka koje s njima izmjenjujemo. Nedostaju nam, ali idemo dalje. Već neko vrijeme daljina čini svoje, otuđenje je već prepoznata prijetnja socijalizaciji kakvu mi malo stariji poznajemo, i navikli smo se. Ali ipak pri rijetkom susretu s nekim iz Malmo-a, Kopenhagena, Dublina ili Heidelberga, a koga smo dobro znali godinama, dobijemo poziv: pa dođi kod nas, dođi s curama, kako bar jednom ne poduzeti nešto i zbilja otputovati?

Tako sam i ja pri posljednjem susretu sa svojom prijateljicom Antonijom došla do te točke: a zašto ne? Putovati se smije, samo ljudi ne osjećaju sigurnost jer su moguće komplikacije najviše radi njihovog vlastitog statusa procijepljenosti.

Heidelberg
Heidelberg

Tako smo “skijaški tjedan” u veljači kad djeca nemaju škole iskoristile za ovu avanturu. Plan je bio do zadnjega neizvjestan: omikron je divljao, razbolile smo se i mi, Ryanair je otkazivao neke rute. Ja sam dobrim udubljenjem u kartu njemačke pokrajine Baden-Württemberg uočila vezu Zagreb – Karlsruhe, i to je bilo u biti sve. Karte su kupljene prije Božića, a iznos odmah zaboravljen da nam ga ne bude žao ukoliko ne otputujemo. Kroz iglenu uš smo namjestili doze cjepiva i datume preboljenja, tako da nam se ipak na kraju sve poklopilo. Naime, u Njemačkoj je bez potvrde život potpuno onemogućen. Baš u svakom objektu temeljito provjeravaju podatke s potvrda, a skoro svaki put i sve osobne dokumente. Osobno, pomirena s time, i zainteresirana za potpuno druge teme, to nisam uopće više ni primjećivala.

Međutim, iako odlično raspoložena, doza stresa i grča u kojem je voditeljica putovanja aka ja provela zimu je došla na naplatu u zdravstvenom obliku ukočenja leđa odmah pri dolasku, a nedugo zatim i vrtoglavicom usred noći na granici za odlazak na hitnu pomoć.

Ako igdje ima vrhunskih doktora, onda je to Heidelberg, ovaj pitoreskni, boutique gradić u koji se slilo višestoljetno znanje na najstarijem sveučilčštu Njemačke, i jednom od najstarijih na svijetu uopće. Tako su me tješili naši prijatelji. Ipak sam se oporavila, a i boravku je ubrzo došao kraj. Za riješiti problem leđa pribjegla sam tretmanu akupunkture u jednoj od nekoliko poliklinika u gradu. Moje prvo iskustvo s ovim tretmanom je bilo potpuno iznenađujuće: bol se smanjila za dobrih 95% do kraja tog dana. Iskreno sam bila preporođena.

Ovo je bio pravi “tjedan odmora vrijedan“. Ugodnijeg grada, i blaže atmosfere nisam odavno srela. Kavane s početka 19. stoljeća, manufakture od 200tinjak godina kontinuirane tradicije, domaći brendovi, ali i strani, ugodan žamor studenata, šum bicikala, električnih autobusa i automobila, vjetar s rijeke. Ponukana svojim zdravstvenim stanjem, pri posjeti Njemačkom muzeju apoteka u dvorcu iznad grada sam zamijetila nevjerojatno dugu tradiciju homepatije za koju nisam ranije znala. Čak i prije više od 200 godina, ljudi su ovdje koristili i kućne i putne homeopatske mini ljekarne/torbice. Ta povezanost s biljkama i ljekovitim sredstvima, te razvijen osjećaj za “alternativnu” medicinu je ovdje sveprisutan.

Vrhunac je bila šetnja PhilisophenWeg  – putem filozofa, putem Kanta i ostalih umova koji su ovdje promišljajući nadogradili čovječanstvo. Istina je da se ta iskustva unesu u fino tkanje atmosfere nekog mjesta, pa se i sami nadamo da nas ovom posjetom to nevidljivo iskustvo bar malo dotakne, za uspomenu. Izliječenih leđa i stabilizirane glave, učinilo mi se da sam doživjela upravo to.

Ritter Hotel Heidelberg
Hotel Zum Ritter, Heidelberg, u funkciji hotela preko 300 godina, i povijesni “landmark” grada

Kao oponent Heidelbergu nam se pokazao Frankfurt u koji smo jedan dan otišli vlakom na ručak i šetnju. Grad bez turizma, grad koji je silno središte novca i bankarstva je nekako bio utonuo u svoje sivilo, a beskućnici na svakom koraku daju svemu jednu uznemirujuću sliku. Dojma sam da je to urbana, naseljena i preseljena Europa, ispaćena svime i svačime, a sada iznova ne znamo što nas sve skupa čeka.

S ovim mislima smo radosno dotakli pistu našeg Zagreba, tu gdje mislimo da smo na sigurnome, jer vrlo vjerojatno ovakve putne avanture će zasada dobro pričekati. Nema veze, nahranili smo um i dušu, a kupilo se nešto i slatkiša. Pravi recept jednostavnog putovanja.

 

Fotografije: vlastita arhiva
Naslovna fotografija: Pogled na Heidelberg i dvorac s Filozofske staze

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.