Zar nam treba lekcija i Malostonskog zaljeva?

Zadnja 24 sata pune se naslovnice s vijestima o onečišćenju koje je nastalo u Malostonskom zaljevu, našem poznatom kutku najčišćeg mora i domu vrhunske morske hrane. Međutim, onečišćenje ne mora biti samo izravno. Ono se taloži i na način da se u ovom krhkom ekosistemu, s pravom proglašenim rezervatom, planira izgradnja.

 

500 kreveta

Naime, izgradnja i rezervat ne idu skupa ni u rečenici , a kamoli u izvedbi, a pogotovo kad je riječ prvo o centru za gospodarenje otpadom (!), te o turističkom kompleksu od 500 kreveta (2017. se još spominjao kompleks od 900 kreveta, nepoznato mi je je li ovo isti, novi ili izmijenjeni projekt, nije ni važno). Struka kaže ne, vladajući da.

Sve i da se tu zaposli određen broj ljudi, zar nismo dosad već na izdisaju snaga što se zaposlenih tiče? Kratkih sezonskih poslova ima posvuda, to nije problem koji trebamo rješavati. Umijeće je postići da lokalni čovjek očuva svoje samoodržanje, svoju izvornu gospodarsku djelatnost, a turizam se tek na to onda nadograđuje. Ukratko, ovom zaljevu ne treba takav turizam, veliki investicijski, bez lokalnog identiteta. Ovdje počivaju svi temelji za turizam “na malo”, gastronomija, vina, tradicija, prirodne panorame.

 

Što je Ston za Dubrovnik?

Pelješac i Ston su produžena ruka Dubrovniku. Kako je bilo u povijesti, tako je prirodno i danas. Cijela regija, pa time i Malostonski zaljev su komplementarni veličini destinacije poput Dubrovnika, kao jedna enogastronomska meka (još u razvoju, ali naslućuje se pravi smjer). Nakon dva dana Grada, gostu koji provodi kvalitetno vrijeme, istražuje podrobnije mjesto gdje je došao, treba nešto novo. A ozračje mira i čistoće ovog mjesta spram vreve Dubrovnika je nadahnjujući kontrast, prilika da posjetitelj osjeti da još postoji to nešto, taj kutak prirode, da smo nešto očuvali i mi ovdje.

dubrovnik

Stoga, Ston je adut u rukavu za kvalitetnog gosta koji posjećuje Dubrovnik. U ovo sam se uvjerila više puta iz vlastitog iskustva. Na primjer u cik trenda otkrivanja putovanja Španjolaca u Hrvatsku oko 2007. godine sam nekoliko turističkih agencija iz Španjolske preusmjerila programe koje su prodavali uključivši u ture Pelješac i Ston. Bili su zadivljeni i zahvalni što sam im “došapnula” nešto čime će zadiviti gosta, nešto autentično, nešto više od pravca ture sjever-jug i obratno. Priroda, dobra hrana i vino, čistoća, nenapučenost – to su osnove na kojima ova regija počiva. Slične povratne informacija sam imala i od direktnih gostiju kad sam se imala prilike uhvatiti rizika planiranja njihovog slobodnog vremena.

 

Malo psihologije – “Iznenadi pa vladaj”

Pored svega što je objektivno dobro u zoni Stona i Pelješca, mislim da je znatnu ulogu u prethodnim primjerima imao i efekt iznenađenja. U Dubrovnik se doputuje s određenom predodžbom, čak i s očekivanjima koja su veća od stvarnih (Game of Thrones), dok ova regija satak vremena udaljena od Grada iz nepoznanice prerasta u spoznaju i oduševljenje.

peljesac zalazak sunca

 

Primjer: izlet na otočić sa školjkašem

Tako primjerice za mali broj turista već neko vrijeme je u ponudi posebna vrsta izleta. Kombi prijevoz iz Dubrovnika za Malostonski zaljev. Tu se događa susret i upoznavanje s lokalnim školjkašem koji potom goste u svojoj brodici vodi po zaljevu, objašnjava način rada sa školjkama, činjenice o moru, tradiciji i prirodi. Zatim ih vodi na majušni otočić u ovom premirnom raju. Tu se pripremaju pred gostima tek izlovljene školjke, svojevrsni piknik. Sjedi se, govori, upoznaje. I sama pomisao na atmosferu koju postiže primjerice ovaj izlet u dojmovima posjetitelja je nevjerojatna. Ali, ovdje nema velikih brojeva, nema navalije, s lokalnim vodičem pod ruku gost se može samo tiho ušuljati u prirodni rezervat, nadisati se i nadahnuti, te isto tako tiho iz njega otići. Dok ove doživljaje ne stavimo pod stakleno zvono, nismo naslutili kakvo blago imamo, pa kako ćemo ga onda i sačuvati?

Photo by Nick Karvounis on Unsplash

 

Ispod površine

Ovdje lagano vrijeme klizi dok mirna aktivnost školjkaša nečujno se stapa s morem. Pa gdje to ima za doživjeti? Pa zar ćemo pasti na ovoj nesavladanoj lekciji za koju nema popravnoga? Sredimo svoje temeljne probleme infrastrukture dok imamo šanse. Dok toga nema, nemamo zašto sjedati za stol.

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.