Ide li sve što smo dosad napisali o turizmu u arhivu?

Otprilike je mjesec dana otkad nas je uhvatilo doba korone. Od 16. ožujka moja su djeca sa mnom doma, i samo sa mnom, nas tri, po cijeli dan. Učimo i radimo online. Dosada smo se već privikli. Jedino primjećujem da sve rjeđe spominju frazu “kad prođe korona, onda ćemo…”. Valjda je i njima jasno, kao i svima nama, da ćemo s koronom ili pokraj nje morati živjeti i funkcionirati.

Pa ide li sve što smo dosad napisali o turizmu u arhivu?
Zar zbilja to više ništa ne vrijedi, i ne može se više primijenjivati? Zasigurno da nije baš tako. Međutim, puno je lakše baciti tekstove i riječi u zaborav, a puno je teže to učiniti u praksi, kako će od nas okolnosti realno uskoro i zahtijevati. Puno je lakše arhivirati članke poput “9 mjesta koje morate vidjeti prije nego umrete”, nego reorganizirati masovni restoran u lokalnom hotelu koji možda nosi egzistenciju cijelog jednog mjesta. Puno je lakše usvojiti novu tehnologiju i aplikacije (kao što smo i sada vidjeli, nevjerojatno smo adaptabilni, tu se bar nećemo vraćati na stare međugeneracijske rasprave), nego kuću s 5 apartmana prilagoditi da svi koriste bazen i zajedničko sunčalište na siguran način socijalne distance.

Puno je materijala koje ćemo morati naučiti, svladati i prije svega prihvatiti, da bismo mogli biti izvršitelji promjene, a sve u svrhu da naš posao opstane. Dok razrađujem neke konkretnije ideje, zasada mi je palo na pamet nekoliko primjera obrata kroz koji prolazimo, naravno još kroz hipotezu:

Kamp is the New Glamp ili novi kontekst

  • Hoće li kamp postati novi luksuz? Pazite, ne glamp, nego kamp. Osnovni, najjednostavniji kamp koji vrišti “Samo da sam vani, ništa drugo mi ne treba.”
  • Hoće li vlastita zemlja zasjajiti kao najbolja destinacija? Hoće li naš kontinent konačno dobiti onaj zamah koji mu jedino prirodno i pristaje, a to je cirkulacija domaćih gostiju, koji godinu za godinom mogu postati pravi znalci  cijele Hrvatske kao jedne cjelovite destinacije. Hoćemo konačno prepoznati da posebni kakvi jesmo, imamo zbilja nešto za svako doba godine i da svi mogu naći nešto za sebe?
  • Hoće li drveni brodovi za svega par obitelji postati novi kruzeri koji obilaze nekolicinu obližnjih otoka? Hoće li Susak biti novi Sejšeli?
  • Hoćemo li usvojiti neke nove ključne riječi kojima ćemo u svom odabiru tražiti sigurnost, blizinu, čistoću, detalje oko svakog koraka i kontakta.
  • Hoće li avokado iščeznuti s naših polica kao potpuno besmislena namirnica kojoj treba brodski prijevoz preko oceana da ugleda naše nepoznato lice? Ili ćemo se zadiviti našoj dobroj staroj šljivi ili kruški za koju bar znamo zašto je natrula i kroz koliko je ruku prošla.
  • Hoće li bicikl postati naš najbolji prijatelj koji će nas odvratiti od nedjeljnog shoppinga, pogotovo s djecom.
  • Hoće li lokalna mala povrćarna postati moj omiljeni dućan jer se tamo osjećam sigurno, a ne da stojim u redovima gdje maske oduzimaju onaj tračak ljudskosti što je ostao u životu na traci?
  • Ako smo prije bježali od stresa, što je postalo čak i kolokvijalno, i zabijali se što dalje u prirodu i na osamu, sad konačno si možemo reći da ne umišljamo. Zbilja imamo od čega bježati i liječiti onu napetost koja nas u međuvremenu s razlogom pritišće.

 

 

% skupljanja turizma/života

Čitajući jedan engleski tekst, naišla sam na pojam “shrinkage” u više navrata u kontekstu kako će nam izgledati suživot s koronom. Shrinkage ili skupljanje smo dosad najčešće susretali na onim sićušnim etiketama na odjeći gdje bismo provjerili koliko će nam se skupiti pamuk kojeg kupujemo nakon pranja. Nekako mi se čini jako prikladnim to da je nas sad zahvatilo jedno opće pranje. I metaforičko i zbiljsko. Zar smo ikada više u životu prali ruke, lice, odjeću i sve što nam se nađe pod rukom?

To sveopće pranje je zahvatilo sve naše aspekte života. Cijeli planet prolazi kroz pranje. Oni koji navijaju za održivost i ekologiju, poput mene, bi sada trebali skakati do neba od sreće, kad bismo znali zasigurno da ovo sve vodi u dobrom smjeru. Ali kako da vodi u dobrom smjeru kad se ljudi razbolijevaju, umiru, a službe diljem svijeta grcaju od posla i rizika? Nadam se da pranje vodi tome da naše skupljanje bude u skladu s time da postignemo neki balans.

Skuplja nam se prije svega prostor. Samo smo u svojim kućama, zar ne? Tko ide fizički na posao, vrlo vjerojatno ne napušta te dvije lokacije. Skupile su nam se potrebe. Kome sad trebaju cipele, make up, pa ni frizura? Nije neophodno, znači strpit ću se. Skupilo se i vrijeme na hrpu. Ipak se sada nešto i stigne, dan je naizgled jednoličan, jedan za drugim, ali opet lete, možda i brže nego prije.

Tako će se isto skupljati niz uvjeta za naše eventualne sutrašnje goste. Vjerojatno je da će bolje prolaziti manji prostori za manje ljudi, a to je upravo naš privatni smještaj, kao i gore spomenuti kampovi. Bolje će prolaziti raširenije, nenapučene destinacije, pa zar to ne bi bili naši otoci, naš kontinent? Male oku ugodnu jedrilice za po jednu obitelj će sigurno zabijeliti Jadran. Skupit će se nešto i naše cijene, morat će, jer oni novčanici kojih još bude će isto tako biti skupljeni. Skupit će se i želje za velikim eventima jer biti dio mase će postati možda čak i fobija, što nije zdravo, ali treba predvidjeti.

Sve pomalo izgleda zastrašujuće. Pa već smo bili napravili toliko planova za ovu 2020. Imali smo sad mjesec dana da se od njih lagano pozdravimo. Što prije shvatimo da treba iznalaziti nove načine da profunkcioniramo, to će sve biti bezbolnije. Naučimo tomu sebe i svoje bližnje i prihvatimo stanje koje će nas sve zasigurno obilježiti. Međutim, isto tako će nas i izbrusiti tako da uvidimo da se možemo snaći i da jednostavno treba odraditi ovaj prevrat. Neizvjesnost je nelagodna, ali svi smo u tome, tu bar nema iznimki.

 

Naslovna fotografija Markus Spiske Unsplash

Kamping fotografija Scott Goodwill Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.