Barcelona nekad i sad

Barcelona se s lakoćom probila na moju listu top gradova za posjetiti i živjeti još odavna, puno prije El Gran Turisma, kako bi se mogla nazvati moja avantura pohađanja postdiplomskog studija u tom glavnom gradu Katalonije sad već poodavne 2007 i 2008. godine.

Prvi put sam Barcelonu posjetila s 16 godina s crkvenim putovanjem za Novu godinu, Taizé. Dugo putovanje autobusom, smještaj kod župljana, možda se može ubrojiti u prvo moje egzotično putovanje, pogotovo kad razmislimo da je to bila Nova 1999. (!) i nije se baš pretjerano putovalo.

CETT Barcelona
Ispred CETT – a Escuela de Hostelería y Turismo CETT (UB)

Nekih 7-8 godina kasnije sudbinski dobivam svoj prvi pravi posao kao agent za ugovaranje suradnji sa stranim agencijama i to španjolskog tržišta. U prva dva tri mjeseca su povremena putovanja na sajmove i sastanke u Španjolsku postali dio mog posla. Iako nije bilo lako probijati se s ponudom Hrvatske, tad za njih većinom vrlo mentalno udaljene zemlje i neotkrivene turističke destinacije, odlazak u Španjolsku je uvijek bio ipak veliki užitak usprkos poslu i danima ispunjenima obvezama u često neatraktivnim dijelovima gradova i sajmenim prostranstvima.

Parc Olimpic
Parc Olimpic

 

Doba Mastera iz E-turizma

Sve ovo vodi mojoj prijavi za stipendiju Španjolskog ministarstva turizma za postdiplomske studije u području turizma, koju na svoju veliku radost dobivam! Kroz 2007. i 2008. živim stoga u Barceloni i pohađam CETT, vrlo uglednu školu u struci, i to potpuno novi studij na temu novih tehnologija u turizmu. I danas mislim da je timing bio sve. Već krajem 2008. s krizom su se stipendije drastično smanjile, a i španjolska ekonomija se skoro potpuno srušila. Ne bi to bio poticajan period za učenje i praktično iskustvo.

CETT Barcelona
Master programi

Turizam je i tada u Barceloni cvjetao. Ugledni hotelijeri su surađivali s mojom školom, agencije su se borile za primjenu inovativnih rješenja i tehnologija, startup tržište je bilo vrlo aktivno. Kroz teme koje smo obrađivali tada se više učilo kako tehnologije ubrzavaju proces prodaje, kako mijenjaju način komunikacije i što sve otprilike mogu donijeti u budućnosti. Ispod svake teme bio je ipak samo rast. Tu i tamo na lokalnoj razini bismo imali prilike čuti nekoga iz turističke zajednice grada koji jesu govorili o velikim brojevima, ali su bili prilično nejasni u vezi toga kako vladaju njima. Još je tu bilo većinom hvale, ali ne i potencijalnih “prijetnji” koliko god SWOT analiza bila u svakoj domaćoj zadaći.

 

Prvi znaci overturizma u Barceloni

Prvi glas o nekim nesporazumima o managementu posjete grada sam čula od svoje kolegice koja je ostala živjeti u gradu i koja mi je javila da je uvedeno plaćanje ulaznica za Park Güell, ponos četvrti Gracia. To je bio i moj nekadašnji park za šetnju jer sam u blizini stanovala. Narod se uvrijedio, počeo protestirati, bilo je vrlo gusto. Güell nisu samo Gaudijeve instalacije, rješenja i zgrade. Güell je odlična brdska ruta za stotine joggera i domaćih ljudi koji svaki dan šetaju parkom, njegovim šumicama i proplancima. Nakon nekog vremena, uvedeno je pravilo da rezidenti imaju besplatan ulaz. Konačno.

Ovakve bitke su se od tada raširile gradom i šire.

Park Guell
Park Guell

Barcelona 2019.

Moja nedavna posjeta je imala dva tri privatna cilja, ali i jedan istraživački. Naime, htjela sam vidjeti na što to navodno liči Barcelona danas u pogledu gužvi, života, dinamike grada. Jesu li je zbilja pojeli turisti i neizmjerna količina Airbnb smještaja koji su se zavukli u pore grada, i počeli istjerivati domaće? Ide li tim putem Venecija, ili možda naš Split? Što možemo naučiti od Barcelona, i kako se postaviti.

Centar grada na 30 stupnjeva izgleda pretrpano i zaprašeno. Imigranti tj. stranci su većinom vlasnici i radnici u suvenirnicama i voćarnama. Kako je do toga došlo? Nije mi prejasno, ali nije ni bitno. Svakako, ako zamislimo da ćemo za pultom susresti tamnoputu djevojku duge crne kose i prelijepo šuštavog “c” u gracias, prevarit ćemo se. Restorani na ulicama točno prikazuju ono što iskusan putnik treba zaobići, a tko ne zna, onda je sjeo na pravo mjesto. Gužve jesu, vrućina osvaja, raste mi želja da se maknem s Ramble, ali ne prije nego nađem lijep magnetić!

Las Ramblas
Las Ramblas

Međutim, čim odmičem iz centra sjeverno, “svojoj” Gracii, sve poprima drukčiji oblik. To je ipak ona stara Gran de Gracia, promet, dostava, šetači, ponuda jela u restoranima za lokalne ljude, ona stara pristupačnost s vrata trgovine ili kafića. Ma tko bi se to usudio odnijeti dušu grada?

Poznato mjesto za pitku vodu
Poznato mjesto za pitku vodu gdje turisti, a i domaći valjda, gase žeđ

Vjerujem u balans kroz vrijeme, samo treba pretrpiti ono u međuvremenu. A trpiti ne mogu lokalni overturistički lobisti. Našli su način da dođu na svjetske naslovnice i privuku dosta pažnje. Sad ih se sluša i u turističkoj zajedinici koja manevrira između buđeta, izazova energetske opterećenosti, političkih previranja, cijele hijerarhije igrača u branši, zagađenja koje je zarobilo grad pa i kroz dane dok sam tamo boravila.

 

Badalona

Tko traži autentični lokalni štih, ne mora sjediti nasred najpoznatije šetnice u Barceloni. Dapače, sad se već zna da što je mjesto ili atrakcija poznatija, to manje odiše autentičnošću pod pritiskom turizma. Pravi putnik će to danas znati, tj. usudit će se krenuti dalje pa makar bilo i nejasno kuda točno treba ići.

Badalona

Tako sam i ja jednu večer završila na lokalnoj fešti grada do Barcelone, Badaloni. Noć luke Badalona je u organizaciji lokalne turističke (ili kulturne) zajednice okupio sve redom domaće ljude koje se častilo kuhanim rumom s primjesama začina kako to već u Španjolskoj i Kataloniji jest u vezi svega što se konzumira. Izvrstan kulturni scenski nastup me je iznenadio, i doista je to ispala vrlo ugodna večer. Uvjerila sam se da ljudi ovdje žive svoj život, olako plešući od kastiljanskog jezika do katalanskog, nižući šale i glazbene brojeve, na sveopću podršku publike.

 

Karakter grada

Ljudi će nezaustavljivo putovati. Ali pitanje je hoće li i sami htjeli putovati na način da ništa ne vide? Je li uopće ljudska masa sposobna uvidjeti da je možda bolje imati jedno kvalitetno putovanje godišnje, nego pet šest plitkih akcijskih, odabranih samo radi neispunjenog dugog vikenda ili jeftinog leta?

Moj zaključak je da neće ništa ipak Barceloni oduzeti onaj njen karakter. Ipak je ovo dom žučnih stanovnika koji se ne boje zauzeti za sebe. Ne mare što su nagrdili predivne zgrade s političkim transparentima, ne žive tu da bi se dodvoravali turistima. Uvijek će biti ljubazni, ali mislim da ipak drže do svoga i da bi se snašli i bez nas sviju koji smo došli u posjetu. Tu je jedna velika razlika spram nekih naših destinacija – bismo li se mi snašli da nam sljedeće godine ne dođe ama baš nitko?

Isto tako, mislim da Barcelona traži i nalazi pomalo put ka nekom budućem turizmu. Ima odlično turističko bojište za testiranje raznih strategija. Ako Barcelona posloži stvari, i svima drugima može biti dobra škola kako to doma postići. Put prema održivom razvoju i turizmu je konstanta, znači uporan i usmjeren rad, od sitnice do sitnice. Zanima me kojim ću zaključcima nadograditi ovaj članak sljedeći put kad se vratim iz Barcelone, i da to neće biti tek za deset godina.

Za kraj nekoliko prepoznatljivih kadrova kulture i grada…:

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.